Ostati ili otići? Mišljenja se razilaze

Featured image

Nastavak prošlogodišnjeg panela na istu temu ove je godine ponudio još dinamičniju raspravu u kojoj su suprostavljene strane već od početka bile jasne. Predrag Grubić, direktor korporativnih komunikacija Adris grupe, zajedno s profesorom politehnike Koradom Korlevićem, čvrsto je zastupao stajalište da je za odlazak mladih iz Hrvatske kriva država, pa se taj problem ne može riješiti bez promjene svijesti i političke elite. Nasuprot njima, poduzetnik Antonio Šeparović iz IT tvrtke Oradian i Goran Vlašić iz Instituta za inovacije jednako su čvrsto branili svoja uvjerenja da sposoban čovjek može naći mjesto u Hrvatskoj i da Hrvatska može biti dobar izbor i za sposobne ljude iz drugih zemalja.

„Hrvatske političke elite nisu zainteresirane za rješavanje bitnih pitanja, jer im za održanje vlastite pozicije ne treba ni pamet ni etička odgovornost. Ne postoji konstituirano građansko društvo niti kritička javnost koja bi mogla natjerati političare da nešto promijene“, ustvrdio je Grubić.

„Mladi odlaze zbog percepcije da Hrvatska nije mjesto za one koji se hoće baviti znanošću, ali ako si mladi kicoš, smiješi ti se politička karijera. Problem je u motoru ovog stroja. Moramo napraviti državu s jednakim šansama za sve i mijenjati javnost, prvenstveno kroz medije“, složio se Korlević.

S druge strane Šeparović, pripadnik hrvatske dijaspore koji je iz Južne Afrike vratio u Hrvatsku, smatra da promjena mora početi od svakoga pojedinačno. „Moj svijet je moja tvrtka. Počeli smo trojica, sad nas je 25, želim taj broj proširiti na 100 u iduće dvije godine. Kada svi tako počnemo mijenjati svoje okruženje, stvorit će se kritična masa koja će sve promijeniti“, uvjeren je Šeparović. Dodao je da je došao u Hrvatsku zato što je ovdje infrastruktura dobra, a troškovi su niski. „Nama je dobro što neki ljudi odlaze iz Hrvatske, jer zbog toga pada i cijena najma poslovnog prostora. Novi svijet su Kina i Nigerija, a s njima se može raditi i iz Hrvatske“, pojasnio je Šeparović

Pridružio mu se i Vlašić, za kojega je Hrvatska najbolje mjesto na svijetu. „Granice su umjetne, bitno je da nam dođu ljudi koji mogu maksimalno ispuniti svoje potencijale, gdje god to bilo. U Hrvatskoj su fenomenalne mogućnosti za razvoj, ništa nas u tome ne ograničava. Politika može tu pomoći, ali ne previše“, smatra Vlašić. Politika, prema njegovu mišljenju, ne treba imati za cilj zadržati naše mlade, nego privući najkvalitetnije ljude svijeta, a onda će i naši ljudi htjeti ostati. Što se tiče Korlevićeve teze kako treba izgraditi društvo jednakih šansi za sve, Šeparović smatra da takvo društvo nigdje ne postoji, a Vlašić da je Hrvatska po tom kriteriju svakako bolja od, primjerice, Amerike.

Grubića i Korlevića, međutim, nisu uspjeli uvjeriti. Za Grubića je to hvalevrijedan optimizam, ali ipak fragmentirani pristup kojim se gubi iz vida potreba za promjenom paradigme odlučivanja u društvu. „Kako je moguće da je 40-ak tisuća mladih ljudi prošle godine otišlo? Kako je moguće da oni ne vide tu izdašnost prilika? Mora da postoji neki bug. Zašto ne stvoriti uvjete da većina ostane?“, pita se Grubić. Na što Šeparović odgovara da će se od tih 40 tisuća neki sigurno vratiti, a neki će pomagati Hrvatskoj izvana. „Svi smo dio svijeta i to je širi kontekst“, poručuje Šeparović, dok Vlašić uzvraća Grubiću da bi se oni koji traže promjenu paradigme odlučivanja trebali angažirati politički.